Zvonimir Golob

PUTOVANJE

Hoce li stici istim stepenicama dok bude stajao
na peronu stanice, hoce li naci ono sto je izgubio
u gomili koja ravnodusno slijedi
glasove istog zvucnika? Otputovati
ili ostati, svejedno,
kisa ulazi u sobu kao i na vrata stanice
i dira oci mokrim prstima.
Ovdje ili tamo postoje vlakovi i njihovo zvono,
ruka vec odmahuje
i podignuta marama skriva nebo.

Mozda je vlak bio pogresan i stanica nije ista nocas?
Mozda je grad promijenio ime, kuce il' ljude,
a on je netko drugi sa kovcegom kao u njemu?
Sa obale perona otiskuju se vlakovi i mutna voda
zapljuskuje stupove mosta. Zvizduk, svjetiljke u daljini
i vise ne postoji nista.
Sto je trazio i koji put ovdje stoji
ne znajuci je li stigao ili odlazi, i kamo?
Kakva li je ona koju ceka, ako je zato ovdje?
Ali o tome ne razmisljaju satovi uhode, i ruze, ptice,
a godine koje lose savjetuju
o tome ne znaju nista.

Sto govorim vec sam rekao
i sutio sam o istim stvarima.
Svejedno je sutiti ili govoriti,
isto je otici ili se vratiti...

Gdje si? Bilo je isto vece, iste strijele
ulazile su u tvoje meso, isto nebo
koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna
ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.

Danas ti nisi ovdje, samo u bilu sto jeca
prepoznajem tvoj glas izmedju mnogih, u kamenu,
u prasini svoju ljubav, ali tebe nema
da me ponovo stvoris od krhotina srusenog zrcala,

od silovitog sunca, od izujedane vode, od hljeba,
od toplog daha dok se odmaras rastvorenih koljena
kao skoljka, nudeci jos uvijek svoj crni biser.

Gdje si? Odakle da zovem bez nade
ako ne s ove postelje, iz ovog tijela
koje mi vise ne pripada i koje gledam dok odlazim
kako bez mene zivi kao napustena licinka.

SADRZAJ ROMANA


Pocinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on djecak, ona djevojcica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
jos se uspinju,
jos rastu,
jos izmisljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drze se za ruke,
na cetrdesetoj jos mu dopusta
da crta njezino lice
na povrsini vode,
jos ne vidi kamen koji ce podici
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim liscem.
Ljubav samoci ne dopusta
da se u njoj ne nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kise,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke recenice nedostaju,
neke se rijeci ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijecem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli sto pisem na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluskujuci vlastita zvona, u daljini,
da su svoj lezaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krosnje....

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi ? Nema ih vise, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne vise modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruza los primjer
zivotu.

Mozda onaj koji o njima pise
ne zeli, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskracena,
mozda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugusena i neka su slova dolutala
iz rjecnika nekog nepoznatog jezika.
Mozda je slagar pogrijesio
prepisujuci sa margina opake rijeci,
uvjeren da jedino zle vijesti
nece izazvati
zavist citalaca.

Jesu li kasnije citali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su sto se zaboravlja, ne svoja sjecanja,
gubili tudje bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit ce je,
ako postoji most, srusit ce ga,
ako svane, odmah je vecer.

A mogli su doseci zvijezde njih dvoje, celom,
stajati uspravni tamo gdje je tisina,
vec gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i vec do koljena
jedno drugome,
mogli su, konacno, i to su mogli,
izaci iz te knjige i potraziti drugu.
Na polici stoji jos uvijek prazna kocija
ispunjena ruzama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove case:
Prolaznici su bacali vlastite rijeci
u njihova usta,
culi su kako ih dozivaju
i to je odlucilo,
karte su bile obiljezene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoc,
na raskrizju ispod vjesala.

Mreza se uvijek sastoji
od uzeta i praznine
uhvacene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trecini knjige,
to sto je hodalo bio je netko drugi,
to sto je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uvece.

Knjiga o ljubavi - pise na koricama
u crnom okviru, izmedju redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepse kakva je mogla biti,
ni tuznije kakva jeste.

Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

RUZA

Ogolio sam te kao ruzu
da bih ti vidio dusu.
A nisam je nasao,
ali se uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo mirisom,
neizmjernim i zivim.

GRLICE U ŠUMI


Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.

Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.

Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.

Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.

Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.

Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.

Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.

Tijelo žene

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

USPAVANKA


Svjetlo sa tamom,
oblak s modrinom,
vatra sa krizem sto se rusi,
suza sa okom koje place
ti spavas sa mnom, u mojoj dusi.

Camac sa morem,
hljeb sa vinom,
pjesme sa grlom presjecenim,
ruza sa sjenom u tvom krilu
ti spavas sa mnom, negdje u meni.

Jedro sa vjetrom,
snijeg s planinom,
jesenje magle s nespokojem,
trava sa rosom, otok s morem,
ti spavas, spavaj milo moje.

Usna sa usnom,
srebro sa zlatom,
usnula ptica ispod granja.
Probudis li se, probudit cu se
i zato sanjaj da te sanjam.

LJUBAVNA PJESMA

U pijesku boje pijeska, u srcu boje srca
ja cu te sresti
kao sto ruza kasna trazi svoj oblik
u vrtu usnulom u kome se prepoznaje.

Tesko je biti ptica, samo to znam
leteci zaustavljen rijekom krvi,
placuci glasom sto je nalik
pjesmi koja razdvaja.