Zvonimir Golob

Ti si vatra

Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.

Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.

Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.

Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?

Ime ljubavi

Njeno je ime
izmišljeno na sajmu,
tamo se prodaje i kupuje,
tamo se mijenja za zdjelu leće.

Ljubav se lažno predstavlja.
Njena usta otimlju hranu,
ne poljupce,
njeni se zubi zatvaraju,
ne u ljubavi.

Zvijezde?
Na fotografiji, u tuđem spomenaru.
Snovi?
U zavadi, iako sanjani
na istoj postelji.
Jedno, dvoje ?
Ne u jedinstvu i okrenuti
ravnodušnim licem
vlastitom zrcalu.

Sjećanje, čega se sjeća?
Pamti praznina
ispunjena sama sobom.
Studen, sumnja, samoća,
tako se ljubav zove zaista,
ako ne pristaje više
na ime koje nosi,
izmišljeno da prevari
ili da ubije.

Srce

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Da bih rekao to što želim

Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi
da bih te primio i da bih te zaboravio.

Vjetar podiže iz pijeska moje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.

Pismo

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti

Sve svrsava tamo gdje sve pocinje:
vodoskoci, vatre, nespokojne zvijezde,
i noc me okrece u svojoj zbunjenoj glavi.

S tobom i bez tebe, i samo nebo odjekuje
gaseci svoje ulje, neprovidno i tesko
na rani sumraka sto odlazeci krvari.

Ne znam te, ni ti mene ne poznajes;
u tmini koja jos traje trske dodiruju zemlju
i nalaze samo oganj srusenih oblaka.

Ne znam ni odakle sam dosao, ni kamo idem,
u meni se ponavlja svijet silovit i napusten
i povorke nage djece pjevaju svoju pjesmu.

Ponavljaju se ruze krijuci svoje svjetlo,
ponavlja se kamenje dok poput vira silazi
u moje celo. Ponavlja se more i vjetar.

A ja te trazim i trazeci te uranjam
svoje turobne slogove u vodu koja jeca.

Duso moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim.
Ti ne znas da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
Dok budes sama i bude zima.
Jer ja sam onaj koji gubi
I prije nego ista ima.

Duso moja, ja ne znam vise
Koliko dugo mrtav stojim
Dok slusam kako liju kise
Pod mracnim prozorima tvojim.

Duso moja, ti umorna si
I bez tebe ti lezaj spremam.
Na nekoj zvijezdi sto se gasi
Ja trazim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
Stavit ces glavu na moje grudi
I ja sam onaj koji sanja
I zato necu da te budim.

Duso moja, ko kaplja vode
i ti se topis na mom dlanu,
jer s tobom dodje i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

TAKO PADA SJEKIRA

Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoce, stize vjetar obilazeci
dvostruku sumu i gusta kisa
dira svojim hladnim jezikom
celo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono sto me ocekuje. Dati i uzeti,
ista rijec u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada covjek ako ne tebi, njeznosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podizu lomacu na kojoj gori jos uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rodjen, kao da sam vec umro
skriven u nekoj ruzi, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ces ti udahnuti prije nego odes.
Govori se da stize vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veca. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hocu da postojim
da bi postojalo sve sto vidim
mravi sa svojim primjerom koga se plasim,
zvonjava, hljeb, miris zene,
nago voce bez posljedica, neka znanost,
nesreca, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konacno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje podrucje ogradjeno zicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stize studen, vrijeme praznine,
ali ja ne ocekujem nista, jer ono sto dolazi
ja vec imam boreci se, da bih pao jednoga dana
tisi nego dok sam govorio
rijeci koje jedino ti nisi cula.
Tako se rusi stablo drvosjeca.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji cekam!

ZAMAGLJENO STAKLO

Njeznosti moja, koliko je godina,
bez tebe proslo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju jos pamtim
ponovo mase krilima
silazeci s davnog neba.
Nekadasnje zvijezde
opet ce progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okrece tebi
svoje gladne oci.
Naslanjam usne
na zamagleno staklo
i slusam rijeci
koje jedna dusa
govori drugoj.

VRTULJAK STARI

Vrtuljak stari svaki dan
ponavlja pjesmu svoju
na praznom trgu sada znam
okrece ljubav moju

Okrece dane sto su prosli
okrece noci kojih nema
sve sto je bilo sad se vrti
oko mene, oko nas

Vrtuljak stari stoji sam
i zvijezde vec se pale
a zvuci trube sada znam
za nekim davnim zale

Gasnu i tonu u mom grlu
proklete rijeci neke pjesme
ako je pjesma to sto kaze
put je dug, a ti si sam

Vrtuljce, stari druze moj
prekini pjesmu svoju
i stani sada, stani, stoj!
Vrati mi ljubav moju

Vrati mi dane sto su prosli
pusta je zemlja, pusto nebo
ako su ruke moje prazne,
prazno srce, san sto mre.

Ponekad jos se vracam odakle sam posao
da bih potrazio tvoj glas izmedju mnogih,
no tu je samo zedj, naga strvina vode
i svirala bez zica, bez vjetra da je zaustavi.

Ponekad jos se vracam da bih se vratio tebi,
ali taj sto trazi i onaj sto nalazi,
rastaju se uplaseni munjom
na nekom nocnom raskrscu
onaj koji pamti i onaj koji zaboravlja.

Sada sam ponovo ovdje, u mesu sto mi ne pripada,
u nekom stranom zivotu, u tudjoj uspomeni,
i opet zovem bez nade to jato poljubaca
pretvoren u jug, u neko naivno gnijezdo.

Sa stabla se opet javlja staro, napuklo zvono
sa svojim rasutim cvijecem, sa svojom teskom sjenom,
i silazi tjeskoba gdje prije bijase prostor
s lutkama od snijega i pusto korito vode.

Ponekad jos se vracam odakle sam posao,
tamo gdje pocinje kraj i tamo gdje sve zavrsava,
da bih nasao to sto sam nasao, izgubljen,
a to je nista, praznina... i vise nego nista.

KADA SI TI OTISLA

Kada si ti otisla jedan se svijet
zamijenio drugim, jedna je luka
napustila brod, jedan brod svoga kapetana,
i sve bijase samo jod i rana,
kad si ti otisla.

Gdje su sada zvijezde bez neba,
bez mora svoga, gdje su ptice bez krletke,
gdje tvoje prazne oci bez moje duse
i stotine drugih stvari toliko vaznih za mene,
kada si ti otisla.

Sada te trazim izvan ovih prostora
koji poznaju srecu, i izvan onih
u kojima se otvaraju caske leptira.
Pada crna kisa od smole i straha
na tvoju vlaznu zemlju, sada,
kada si ti otisla.

Kada si ti otisla, tvoja pjesma, tvoj glas
odjekuje, odjekuje kao stup ognja
zariven duboko u moju krv,
u moje grlo, i ne govorim nego vicem
bez mene ti ne postojis!

Ovo mutno lisce, ova sjena jeseni,
ovaj oblik bola koji se mijenja
i ne napusta me, sto ce mi
pamcenje ili ruka, ili gorke usne,
kad ni tebe vise nema,
kad si ti otisla.

PODJI SADA

Podji sada. Uzduh vec podrhtava
i zedna zemlja provlaci se izmedju udova.
Ti ostajes, kao sto ostaje moj zivot,
s otiskom moje sake iz koje rastu petunije.

Sve manja u ocajnom prostoru, veca u mojoj dusi,
kao velika glad sto sve uzima i sve napusta,
stvorena od sna i mesa, od nagih uspomena.
Jato golubova silazi s moje postelje.

Podji sada. Ne zaustavlja se rijeka osinuta munjom,
ne prestaje da tece more na jednoj mapi
sto cuva nejasna imena od slogova i krvi,
i jedan uzasan bol pod kozom neke planine.

Njezna. Ona koju pamtim. Izgubljena. Koje ime
pristaje ovoj puti, tim ustima, toj samoci
od koje gradim kao od silovite gline
sve ono sto ne prestaje na tvome usnulom licu.

Podji sada, ne okreci se, pjevaju trske
i vece drhti kao tek rodjena kosuta, u snijegu
ostaje samo haljina, samo krpe vjetra
sto nastanjuju moj zivot kao napusteno stado lanadi.

VEC DOLAZI RIJEKA

Kad netko ode iz tvog zivota
sve ode s njim, sve sto je dotakla
njegova ruka, i nista nece biti isto.
Prazna postelja i otvorena vrata sobe.

Prolazit ce dani, prolazit ce noci
i jednog jutra nista nece biti tvoje.
Na putu koji vodi na cetiri strane svijeta
tvoj vlak ce stati daleko od grada.

Jos samo trenutak i ti ces otici,
tvoje mjesto ostat ce prazno.
Jedan za drugim ustat ce prijatelji
i ponovo ce sve biti zaboravljeno.

Ne pitaj nista, zatvori oci,
neka padne zastor, svjetla su pogasena.
Jos samo casak i ti ces otici,
vec dolazi rijeka koja ce te odnijeti sa sobom.

SJENA

Neki davni miris, i kao da je podignuta marama.
Toliko te stvari odnijelo, toliko si ponijela sa sobom
i, kao da se igras, gubila jednu za drugom:
zvijezde,
kapi kise,
kozju krv.

Jos uvijek pamtim neki pokret rukom,
ili, kako si naslonila glavu na moje rame
kao na koru drveta, razmisljajuci.
Ne treba izgovoriti ime svakog mjesta.

Ali vise nego to upamtili smo
tvoja ledja, sve manja dok odlazis.
Kao morska lastavica tvoje otezalo rame
ulazi u moje oko ispod plavetnila.

Neki davni zvuk, koraci,
bic kocijasa.
U novom rasporedu zvijezde ce probiti svoj zastor
i pasti zajedno sa mnom
izmedju tvojih koljena.

Imena poljubaca, velika modra knjiga
u kojoj ce nespretne rijeci potraziti svoj razlog
i, dok na jastuku trazim pramen tvoje kose,
tu je samo jezero, dugo kao udarac srca.

PRELAZECI RIJEKU


Potreba da volim ucinila je da te volim,
nalazim te u knjigama koje sam zatvorio
prije toliko godina, na starim ikonama
visoko iznad portala, na rubu kaleza
obojenog rumenilom. Uzimam te kao zlatnik
sa dna fontane, sa mog zvonika
javlja se tvoje zvono.
Izgubit cu se u visokoj travi
jedne veceri bez tebe, izgorjet cu,
prelazeci rijeku, zapleten u sasje,
saznam li da sam imao i izgubio
to sto me napusta, oslijepjet cu
vec bez ociju koje te ne vide, umrijet cu,
odbacit cu svoje srce medju ostalo kamenje
i zivjet cu samo budes li me voljela,
ljubavi moja.

POSVETA


Ponovo citam stihove koje si ti napisala
mojom rukom. Isti ih covjek cita
i razumije ih jos na isti nacin. Koliko
njeznosti u njima za tebe, koliko nade i nevolje
izmedju prvog i posljednjeg stiha.
Tako je htjela tvoja dusa, ali koja izmedju
mnogih, koja dusa, kojega dana
na kojem mjestu obiljezenom pored kojeg
zelenila srebrnog, dok su oblaci bili na
drugoj strani, a tvoje lice uz moje lice?
Ili ona druga jos nepoznata,
u kome je kamenu od mene skrivena,
gdje da je trazim, u kome jutru,
ispod koje planine pokrivene vatrom?
Vidim ono sto ne vidis
i cujem ono sto ne cujes
dok se udaljavam od sebe sama.

OBICNE STVARI

Ponekad mi se cini da sam umoran,
umoran od zivota,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se cini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti cuvas nesto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem vise
secer od soli, smijem se kad ne treba.
Cudnovato je kako covjek moze biti
bespomocan, ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam posao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se cini da te nalazim
posto sam izgubio
gotovo sve sto je bilo vazno,
mislim, za mene.
To su obicne stvari, ali ne one,
te obicne stvari,
ja zivim s njima svakog dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da sutim satima, kao drvo.
O cemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti volis.

To ce proci, znam. Uvijek prolazi;
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako obicnu,
ni on ne razlikuje secer od soli.

AMULETI

1.

Cekam te, srce moje,
nadglasan tisinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako tesko
i ceznja tako stvarna?

2.
Nema vise
zamrzlih ptica
na granama
sto se otkrivaju,
ni slucajnih prostora,
ni zalosti
u srcu koje te pronalazi.

3.
Okus narance u toplom svitanju,
tamo iza dobrote sto dijeli
kolijevku od prasnog
spomenika ljubavi.

4.
Ono sto ostaje na kraju
to je uvijek gorcina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.

5.
Volim darivanja
jer me napustaju
nalik sljunku
i pijesku sa obala.

Ja sam onaj drugi
a ti vec pretvaras
ruke u ruke

Osam izgubljenih stihova



Prvi je o tebi, ali nedorecen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovde. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

OBICNA PJESMA

Sve je neobicno ako te volim,
vrtuljak sto se okrece, igracke i djeca.
Vece koje silazi spava u mojoj dusi.

Znam, vece koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obicne stvari sto se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljas u meni.

Sve je neobicno ako te volim:
more skida i svlaci svoje plasljivo tijelo,
zatvorenih ociju i vlazno od poljubaca.

Ja vise nisam isti, slusajuc' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kisa
mijenjam te u sebi. Samo ruze sto tonu.

Tjeskoba, obicna pjesma, placi ponovo
dok svoje teske vjedje zaboravljas u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobicno ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojis kao svjetlo pregazeno u tmini.

KAO DA SI MI DOTAKLA USNE

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je jos ovdje,
jos uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj casi njegove usne,
njegova ruka dobacuje kljuc koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjas,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tisinom,
i svako tvoje zrcalo cuva jos uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasis svjetlo plamen se nece ugasiti,
pod tvojom rijekom tece njegovo korito,
njegove se potocnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju cesalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljas da ga nema,
u teretu koji nosis njegovo je celo uz tvoje,
u zraku koji dises nesto nedostaje,
i ako poletis znat' ces da te visoko podize
njegova ruka...

Jos uvijek zajedno sa tobom
izmislja tvoju zastavu boje lisca,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva sto zima obecava,
jos uvijek tvome licu dodaje njeznost
koju posvuda nalazi, ako ti zelis,
jos uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kise nedjeljom,
i tamo ces naci sto je nepaznjom izgubio.

Ljubeci te,
neces znati da li odlazi,
ili tek stize,
i sto za tebe ima, a nije vec tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oci,
ti si djevojcica, on djecak u kaputu
kome nedostaje dugme i otisao je nekamo
da ga pricvrsti novim cavlima,
i dok razmislja koliko je dugo zivio
sjeca se tvojih snova,
ali ti, okom vec usnulim,
pokrivas nesto pepela ispod postelje.

Budis ga kao sto svijeca budi leptira plamenom,
njegova lutka nije vise na tvom jastuku,
cujes je kako place pred vratima druge crkve,
ne osvrces se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznajes znakove koji ga vode,
stavljas zlatnik na oci mrtvome
kao da je vec umro, i maramom vezes bradu i tjeme,
zatvarajuci mu usta.

Ako mu oduzmes ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljace ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud porices, njegova je kosulja
na istom uzetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i pocetak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
mozda obilazi zemlju i stici ce sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i mirise jos uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih ociju ako se sjetis,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si jos uvijek,
a ne znas, brojeci sutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
prolazi njegov macak ne govoreci nista.

Sto ce ti drugi, ako je on vec taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drzi u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sacuva
za igru u kojoj ce dobiti oboje.
Uzalud okreces glavu prema trznici, plamen ostaje...

Uzalud skidas prozore ponavljajuci
da je grad srusen, a tvrdjava podignuta
i da pod sidrom place jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvecerje,
jezero ih pamti i cuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu rijeci, ti ih poznajes.
Tamo ga trazi...

Zivio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina lezi izmedju trnja, dovoljno je,
jos vjeruje da si ruza, i zato jesi,
i zato nisi ono sto ruza ne moze biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u nacinu na koji ih izgovaras,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veze ga sa tvojim zivotom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naci ce sebe sama kako ga zamisljen pozdravlja.

Jednaki sluze jednake, onim sto imaju,
osudjujuci da umre ono sto ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja ce vec imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potrazi ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brasna, a nocu slijepo sunce,
jos uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imas,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slusaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu poklonis svjetlost,
a cvijetu darujes boju i miris.
Otvori oci, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ces kako silazi,
vidjet ces kako se uspinje
...zajedno sa tobom...