Vesna Parun

STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima cas kad ljubav i zivot postanu jedno.
U crnom kamenu moze se procitati san zemlje.
U kapi kise na listu mrke smokve
svecanost ljeta trajala bi stoljeca
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smezuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijedjenjem i mir je zasao,
srce ga ne moze graditi iznova.
I misao je nemocna da ga trazi
u mrznji stvari sto jedna drugu poricu.
Vrijeme, zasto pustas da te mjerimo
nasim celom koje je prestalo zudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
laznom mjerom poljuljanog svijeta.

OKUPAJ ROSOM

Okupaj rosom oci snene,
i vatrom zvijezda celo umij.
Ljubis li noc, il´ljubis mene?
U tamnoj noci suma sumi.
U tamnoj noci vjetrovi viju,
tvoj konj je mlad i zjene mu gore.
Sad neba zlatni dazdevi liju,
dazdevi zlatni grud mi more.
Jesi li bunar, jesi li jeka,
da su ti kapci kise puni?
Dize se oblak izdaleka,
dunje i pahulje potiho runi.
I da mi taknes budnu granu,
srce bi prslo od gustoce.
Prisloni uho da ti sanu
usne moje rijec kao voce.

PRVA LJUBAV

U sustavoj travi blizu raskrsca
sjedim nemirna srca i cekam onog
kojemu nocas dadoh, bezazlena,
preplasenu pticu svoje ljubavi.

U zarko crvenoj mahovini brijega
vec se zaplice jesen.
Zatisje jezera raste iz polusjena.

Sto cu ciniti ako ne dodje onaj
kojemu dadoh svoje srce?
( A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleci nista, zacudjena )

S tamnih polja dopire sapat noci.
O, srce moje! Ne slusaj sum trava.
U tugu ce te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.

DJEVICANSTVO

Taj topot i taj dim sto dolazi sve blize
uci ce u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kuci. Sto ces mu reci djevojko
nepoznatom covjeku koji zeli umrijeti
na tvojim nagim rukama, sto ces mu reci?

Sama si u praznoj napustenoj kuci
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.

A netko zeli da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponocima.
Netko zudi nocas da ogrli, umiruci,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.

Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz siroku vecer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrci
otkrivena srca; ne boj se sto drhtis.
Potrci, potrci! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.

Vec su grobari odnijeli iz razvaljene kuce
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Price su se u tisinu razisle.

Ne placi: to je ljubav. Kreni kroz bespuce.
Umjesto nausnica nosit’ ces uteg bola,
djevojko, ako si zivot izabrala!

USHIT

Tvoje su oci za me
lisnata topla streha.
Nasla sam biser-kamen
u skoljci tvog osmijeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvucno zrnce
bistra vecernjica.

Ropstvo

Zena sam…
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rijeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.

Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizene pred sudbinom.

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.

Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonose
koji ne moze izbjeci strminu izvora
i pocinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas,
ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadite na ulice, i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala zena.

Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinjstva
i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krosnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvijek
onome s kim ce podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smijesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica.
I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.

I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuse najsmjeliji.
I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.

Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I trazi nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.
Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosni da budem pjevac lutanja.

Ja vise ne trazim.
I ne vjerujem…

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijanje vukova.

Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kada istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj sator, da ga othranim!

Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavija polja.
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore
krzljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.

To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…

Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.

To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…

SONET O BAJAMOVU CVIJETU

On se tek probudio, leprsavo ruzicast, u zraku
koji oko njega ispreda mirisnu zamku grana,
zelenila ponovo zdruzenog sa zorom u onu jarku
pradomovinu cvijeca, kojoj klicem Hosana

jer je za hod pcela satkana, zanesena
kao starinski prozor u sjeni modrog zvonika.
Cvijet se tek rasanio. Prva ga vidje zena
s bremenom na ledjima, na povratku iz maslinika.

Usporila je korak. Bilo je to leprsanje
ljepote starinske, zebnjom nejakom i nujnom
nalik na ruzicastih rijeci romon.

Bajamov rani cvijet je potajno vjencanje
zime s proljecem. Mozda u zovu latica, necujnom,
to stablo doziva dusi iscezli cvjetni tron.

Prijateljska zalost

Kome je stalo da imas dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, sto tepa nocnoj kisi?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
mozda ce donijeti zemlji za krilo tisu svakidasnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: cudno je zivjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zasto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slicne i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz carobne sume pticji glas ih vodi.
Ah, pricat cu im kako polagano umiru stari parobrodi.

Nikad

Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.

To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.

Nikad.

Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!