Vesna Parun
Strana 2 od 2
Strana 2 od 2 • 1, 2
Re: Vesna Parun
STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU
Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima cas kad ljubav i zivot postanu jedno.
U crnom kamenu moze se procitati san zemlje.
U kapi kise na listu mrke smokve
svecanost ljeta trajala bi stoljeca
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smezuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijedjenjem i mir je zasao,
srce ga ne moze graditi iznova.
I misao je nemocna da ga trazi
u mrznji stvari sto jedna drugu poricu.
Vrijeme, zasto pustas da te mjerimo
nasim celom koje je prestalo zudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
laznom mjerom poljuljanog svijeta.
Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima cas kad ljubav i zivot postanu jedno.
U crnom kamenu moze se procitati san zemlje.
U kapi kise na listu mrke smokve
svecanost ljeta trajala bi stoljeca
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smezuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijedjenjem i mir je zasao,
srce ga ne moze graditi iznova.
I misao je nemocna da ga trazi
u mrznji stvari sto jedna drugu poricu.
Vrijeme, zasto pustas da te mjerimo
nasim celom koje je prestalo zudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
laznom mjerom poljuljanog svijeta.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
SONET O KONJIMA
Doveo ih je svetli vrac
s polja zvjezdanih ili sa rijeke.
U grive je utkao uporan tkac
sunce i vjetar i pute daleke.
Dobro bi bilo pustiti ih
niz obronke da mirno pasu
dok sred sirokih polja tihih
mak pjesmu ljeta sapce klasu.
Al doci ce i za njih cas
(pa ma koliko bili smjerni)
rastanka s krajolikom vjernim.
I bit ce konjanika kas
djetinjstvu nasem, kroz brda neka,
poslednja zapretana jeka.
* * *
Sonet o maloj ulici
U svakom gradu iznova je nadjem,
u nju zabasam gotovo od sale,
Spazim kako me motri iznenadjen
nekakav covjek, skinuv naocale,
I kao da ce zapitati nesto
al ja se brzo zagledam u kuce,
u nebo. Lice namrstim, nevjesto,
kao da skupljam davno nadahnuce.
On ode. I netom sama ostanem
u maloj ulici, na mene slijece
s prozora snenih zarobljeno ljeto.
Tad zazelim da dijete postanem
i da se na dnu ulice okrece
vrtuljak zlatni, nepomucen sjetom.
* * *
Sonet o glazbi
Iz cega zori, kojim se to ognjem
u vremenu i u zvijezdama glasa?
Iz zednih zamora duse izronjen
zarki joj brijeg kakva sila talasa?
Tko zvukom poji, tko cvrkutom hrani
to vidjelo glazbe, tu baklju, taj bezdan?
Njeni su vrhovi sutnjom obasjani.
Iz ceg izvire, kud ponire, ne znam.
Kleci na obali morskoj u sluh
zivota razgranat covjek, oslijepio
u dimu bilja, gospodar mastanja.
Koliko god dises, koliko god duh
u zrtvu uznosis, samo si dio
beskrajne, nijeme srece nestajanja.
* * *
Melankolija
Umoriste me, predje razgovora
u klupku lisca sto ga neki tajni
ispreda leptir. U magli prozora
sumrakom toplim zaogrnut sjajni
krcag u nebu, zubor praskozorja.
I blijedi jos nas tracak ljeta dijeli
od onih tavnih, uznesenih gorja
u kojima se nikad nisu sreli
dosada svijeta i ugriz vampira,
zelena pera u krv zamocena
golemog sunca sto se nebom klati.
Pustimo dakle vjetar nek odsvira
najdrazu ariju u srcu sjena
od kojih vec se stablo noci zlati.
----------- Dopuna: 19 Jul 2006 22:49 ---------
* * *
BLAGDAN SLJEPOCE
Da imamo istinske oci, da se nismo rodili slijepi,
Mi bismo vidjeli oko nas ne pejzaz ne sljivike
Vidjeli bismo kako grad stari kako vjetar umire
Vidjeli bismo kako se medjusobno premjestaju uzroci igre
Sustina kako dodiruje sustinu, misao, kretanje.
Vidjeli bismo covjeka usnulog na dlanu velike biljke
Koja ga nosi kroz noc, koja mu rasplice sjenku.
Vidjeli bismo sebe ne okruzene drugima: presjecene
Njihovom kratkom putanjom kroz nase prozracno meso.
Vidjeli bismo u zrcalu nas vec urasle jezgrom u druge
Kao sto gledamo oluju tako bismo gledali, uspravni,
Potresnu dramu uzajamnosti, i sami u nju umijesani.
Da imaju oci stari zvonici kako bi se postidjelo
Ovo nase nepostojece ja
I palo bi na koljena.
Doveo ih je svetli vrac
s polja zvjezdanih ili sa rijeke.
U grive je utkao uporan tkac
sunce i vjetar i pute daleke.
Dobro bi bilo pustiti ih
niz obronke da mirno pasu
dok sred sirokih polja tihih
mak pjesmu ljeta sapce klasu.
Al doci ce i za njih cas
(pa ma koliko bili smjerni)
rastanka s krajolikom vjernim.
I bit ce konjanika kas
djetinjstvu nasem, kroz brda neka,
poslednja zapretana jeka.
* * *
Sonet o maloj ulici
U svakom gradu iznova je nadjem,
u nju zabasam gotovo od sale,
Spazim kako me motri iznenadjen
nekakav covjek, skinuv naocale,
I kao da ce zapitati nesto
al ja se brzo zagledam u kuce,
u nebo. Lice namrstim, nevjesto,
kao da skupljam davno nadahnuce.
On ode. I netom sama ostanem
u maloj ulici, na mene slijece
s prozora snenih zarobljeno ljeto.
Tad zazelim da dijete postanem
i da se na dnu ulice okrece
vrtuljak zlatni, nepomucen sjetom.
* * *
Sonet o glazbi
Iz cega zori, kojim se to ognjem
u vremenu i u zvijezdama glasa?
Iz zednih zamora duse izronjen
zarki joj brijeg kakva sila talasa?
Tko zvukom poji, tko cvrkutom hrani
to vidjelo glazbe, tu baklju, taj bezdan?
Njeni su vrhovi sutnjom obasjani.
Iz ceg izvire, kud ponire, ne znam.
Kleci na obali morskoj u sluh
zivota razgranat covjek, oslijepio
u dimu bilja, gospodar mastanja.
Koliko god dises, koliko god duh
u zrtvu uznosis, samo si dio
beskrajne, nijeme srece nestajanja.
* * *
Melankolija
Umoriste me, predje razgovora
u klupku lisca sto ga neki tajni
ispreda leptir. U magli prozora
sumrakom toplim zaogrnut sjajni
krcag u nebu, zubor praskozorja.
I blijedi jos nas tracak ljeta dijeli
od onih tavnih, uznesenih gorja
u kojima se nikad nisu sreli
dosada svijeta i ugriz vampira,
zelena pera u krv zamocena
golemog sunca sto se nebom klati.
Pustimo dakle vjetar nek odsvira
najdrazu ariju u srcu sjena
od kojih vec se stablo noci zlati.
----------- Dopuna: 19 Jul 2006 22:49 ---------
* * *
BLAGDAN SLJEPOCE
Da imamo istinske oci, da se nismo rodili slijepi,
Mi bismo vidjeli oko nas ne pejzaz ne sljivike
Vidjeli bismo kako grad stari kako vjetar umire
Vidjeli bismo kako se medjusobno premjestaju uzroci igre
Sustina kako dodiruje sustinu, misao, kretanje.
Vidjeli bismo covjeka usnulog na dlanu velike biljke
Koja ga nosi kroz noc, koja mu rasplice sjenku.
Vidjeli bismo sebe ne okruzene drugima: presjecene
Njihovom kratkom putanjom kroz nase prozracno meso.
Vidjeli bismo u zrcalu nas vec urasle jezgrom u druge
Kao sto gledamo oluju tako bismo gledali, uspravni,
Potresnu dramu uzajamnosti, i sami u nju umijesani.
Da imaju oci stari zvonici kako bi se postidjelo
Ovo nase nepostojece ja
I palo bi na koljena.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
OKUPAJ ROSOM
Okupaj rosom oci snene,
i vatrom zvijezda celo umij.
Ljubis li noc, il´ljubis mene?
U tamnoj noci suma sumi.
U tamnoj noci vjetrovi viju,
tvoj konj je mlad i zjene mu gore.
Sad neba zlatni dazdevi liju,
dazdevi zlatni grud mi more.
Jesi li bunar, jesi li jeka,
da su ti kapci kise puni?
Dize se oblak izdaleka,
dunje i pahulje potiho runi.
I da mi taknes budnu granu,
srce bi prslo od gustoce.
Prisloni uho da ti sanu
usne moje rijec kao voce.
Okupaj rosom oci snene,
i vatrom zvijezda celo umij.
Ljubis li noc, il´ljubis mene?
U tamnoj noci suma sumi.
U tamnoj noci vjetrovi viju,
tvoj konj je mlad i zjene mu gore.
Sad neba zlatni dazdevi liju,
dazdevi zlatni grud mi more.
Jesi li bunar, jesi li jeka,
da su ti kapci kise puni?
Dize se oblak izdaleka,
dunje i pahulje potiho runi.
I da mi taknes budnu granu,
srce bi prslo od gustoce.
Prisloni uho da ti sanu
usne moje rijec kao voce.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
Priblizavanje proleca
...
Odlazak je nered
odlazak je zanos
odlazak je sumnja
u sve stvari oko nas.
U nase rodjenje
nalik vjetru.
Kapi nas posjeduju
prah nas ne voli.
Odlazak je ljubav.
Odlazak je ono
poslednje sto imamo.
Nas zlatni kljuc
Dobro je sto ga imamo.
*
Plakali smo. Dobro je
da to priznamo nekome.
Mozda tebi, proljece?
Mozda iznova tebi
dok teturamo zavicajem
od ruba do ruba
od pepela do sjene
od zvijezde do utvare
noseci ono malo
vjecnosti u nama.
Jest. Ono malo
vjecnosti
koja pjeva.
Sofija, veljaca 1967.
* * *
Srebrni konj
Zaputiti se u dvoje iza spasonosnih bregova
gdje luckasti srebrni konj nosi livade u grivi.
Sunce ga zanemarilo
vodenice proklele.
On dasce, on zudi. On se zanosi bezdanima.
U njegovim ociima vidimo
svoj put,
u nasim cvate njegovo plavo
bespuce.
Tako smo uzletjeli u vrijeme, da vise ne umijemo
naci svog lica zeleni prah
u mocvarama.
Tako smo duboko sisli u tamu drugih
da nas ni srebrni konj s crvenom grivom zudnje
ne moze vise izvesti na visoravan
odakle, iza spasonosnih bregova,
jedna vlat dozivlje nasu pobunu.
* * *
Balada o praznom krcagu
Znam, nemam prava
da uljepsavam cinjenice.
Vi bolje od mene vidite
taj krcag koji stoji
pred svakim od vas
i ceka da ga pomaknete.
A vi ne dizete ruku.
Dosta vam je zurbe.
Svladali ste zedj
i svatko bi od vas, sutra,
mogao biti mac
iskopan iz pijeska
da dokrajci tu dugu
besmislicu povijesti.
I svatko bi od vas mogao
da isplovi nekud sam
kad bi imao zasto,
kad bi imao kamo.
Svatko bi od vas
mogao biti sretan,
da ravnice nemaju
tako hrapav glas
i skripa poluga
cuje se unatoc ovim
dvostrukim staklima
i nauljenoj osovini.
Ja nisam niciji glasnik
tek hocu da vas podsjetim
na onaj kisni dan
kad smo sjedili sucelice.
Kada smo sjedili
pod starim ogledalom
u vocnjaku detinjstva
zgrbljeni pod zrakama
koje su na nas
pljustale kao zlato.
Vi ste mi tada
obecali neku igru
u dugo predvecerje
slatke sumaglice.
Ali ste me prevarili
i posli ste dalje.
Sada ste prosjaci
i ja vam se divim
jer smo iduci svatko
svojim skrivenim puteljkom
prispjeli ipak
u istu zagasitu
zajednicku baru,
odmaraliste lopoca
koji su obnevidjeli
od svog zelenog
trenutka.
Gledajte: tu zavrsava
zemlja i nebo.
Vecer nam poklanja
preostale lastavice
i nudi nam cvijece
koje su dani zaboravili.
Stid nas je posegnuti
za cistom vodom sa izvora
u kojoj smo do jucer
trazili pastrve.
A danas je svaka kap
vode cisti dragulj.
On nam ismice kroz prste
u nezaustavljivoj lepoti.
Sada je kasno, braco,
da me pitate za ovo
zamrseno proljece
koje nas napusta.
Ono je odbjeglo s travom
u narucaj brda.
Sjecajmo se njegove
modre isprekidane
staze za prepelice,
zagonetke jutra.
I nemojte vise nikad
sjediti ravnodusno
za svojim pisacim stolom
kraj praznog krcaga
oko kojeg susti
prasnjavo lisce.
Kraj kojeg spava
leprsanje mladosti.
...
Odlazak je nered
odlazak je zanos
odlazak je sumnja
u sve stvari oko nas.
U nase rodjenje
nalik vjetru.
Kapi nas posjeduju
prah nas ne voli.
Odlazak je ljubav.
Odlazak je ono
poslednje sto imamo.
Nas zlatni kljuc
Dobro je sto ga imamo.
*
Plakali smo. Dobro je
da to priznamo nekome.
Mozda tebi, proljece?
Mozda iznova tebi
dok teturamo zavicajem
od ruba do ruba
od pepela do sjene
od zvijezde do utvare
noseci ono malo
vjecnosti u nama.
Jest. Ono malo
vjecnosti
koja pjeva.
Sofija, veljaca 1967.
* * *
Srebrni konj
Zaputiti se u dvoje iza spasonosnih bregova
gdje luckasti srebrni konj nosi livade u grivi.
Sunce ga zanemarilo
vodenice proklele.
On dasce, on zudi. On se zanosi bezdanima.
U njegovim ociima vidimo
svoj put,
u nasim cvate njegovo plavo
bespuce.
Tako smo uzletjeli u vrijeme, da vise ne umijemo
naci svog lica zeleni prah
u mocvarama.
Tako smo duboko sisli u tamu drugih
da nas ni srebrni konj s crvenom grivom zudnje
ne moze vise izvesti na visoravan
odakle, iza spasonosnih bregova,
jedna vlat dozivlje nasu pobunu.
* * *
Balada o praznom krcagu
Znam, nemam prava
da uljepsavam cinjenice.
Vi bolje od mene vidite
taj krcag koji stoji
pred svakim od vas
i ceka da ga pomaknete.
A vi ne dizete ruku.
Dosta vam je zurbe.
Svladali ste zedj
i svatko bi od vas, sutra,
mogao biti mac
iskopan iz pijeska
da dokrajci tu dugu
besmislicu povijesti.
I svatko bi od vas mogao
da isplovi nekud sam
kad bi imao zasto,
kad bi imao kamo.
Svatko bi od vas
mogao biti sretan,
da ravnice nemaju
tako hrapav glas
i skripa poluga
cuje se unatoc ovim
dvostrukim staklima
i nauljenoj osovini.
Ja nisam niciji glasnik
tek hocu da vas podsjetim
na onaj kisni dan
kad smo sjedili sucelice.
Kada smo sjedili
pod starim ogledalom
u vocnjaku detinjstva
zgrbljeni pod zrakama
koje su na nas
pljustale kao zlato.
Vi ste mi tada
obecali neku igru
u dugo predvecerje
slatke sumaglice.
Ali ste me prevarili
i posli ste dalje.
Sada ste prosjaci
i ja vam se divim
jer smo iduci svatko
svojim skrivenim puteljkom
prispjeli ipak
u istu zagasitu
zajednicku baru,
odmaraliste lopoca
koji su obnevidjeli
od svog zelenog
trenutka.
Gledajte: tu zavrsava
zemlja i nebo.
Vecer nam poklanja
preostale lastavice
i nudi nam cvijece
koje su dani zaboravili.
Stid nas je posegnuti
za cistom vodom sa izvora
u kojoj smo do jucer
trazili pastrve.
A danas je svaka kap
vode cisti dragulj.
On nam ismice kroz prste
u nezaustavljivoj lepoti.
Sada je kasno, braco,
da me pitate za ovo
zamrseno proljece
koje nas napusta.
Ono je odbjeglo s travom
u narucaj brda.
Sjecajmo se njegove
modre isprekidane
staze za prepelice,
zagonetke jutra.
I nemojte vise nikad
sjediti ravnodusno
za svojim pisacim stolom
kraj praznog krcaga
oko kojeg susti
prasnjavo lisce.
Kraj kojeg spava
leprsanje mladosti.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
PRVA LJUBAV
U sustavoj travi blizu raskrsca
sjedim nemirna srca i cekam onog
kojemu nocas dadoh, bezazlena,
preplasenu pticu svoje ljubavi.
U zarko crvenoj mahovini brijega
vec se zaplice jesen.
Zatisje jezera raste iz polusjena.
Sto cu ciniti ako ne dodje onaj
kojemu dadoh svoje srce?
( A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleci nista, zacudjena )
S tamnih polja dopire sapat noci.
O, srce moje! Ne slusaj sum trava.
U tugu ce te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.
A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.
DJEVICANSTVO
Taj topot i taj dim sto dolazi sve blize
uci ce u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kuci. Sto ces mu reci djevojko
nepoznatom covjeku koji zeli umrijeti
na tvojim nagim rukama, sto ces mu reci?
Sama si u praznoj napustenoj kuci
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.
A netko zeli da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponocima.
Netko zudi nocas da ogrli, umiruci,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.
Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz siroku vecer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrci
otkrivena srca; ne boj se sto drhtis.
Potrci, potrci! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.
Vec su grobari odnijeli iz razvaljene kuce
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Price su se u tisinu razisle.
Ne placi: to je ljubav. Kreni kroz bespuce.
Umjesto nausnica nosit’ ces uteg bola,
djevojko, ako si zivot izabrala!
U sustavoj travi blizu raskrsca
sjedim nemirna srca i cekam onog
kojemu nocas dadoh, bezazlena,
preplasenu pticu svoje ljubavi.
U zarko crvenoj mahovini brijega
vec se zaplice jesen.
Zatisje jezera raste iz polusjena.
Sto cu ciniti ako ne dodje onaj
kojemu dadoh svoje srce?
( A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleci nista, zacudjena )
S tamnih polja dopire sapat noci.
O, srce moje! Ne slusaj sum trava.
U tugu ce te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.
A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.
DJEVICANSTVO
Taj topot i taj dim sto dolazi sve blize
uci ce u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kuci. Sto ces mu reci djevojko
nepoznatom covjeku koji zeli umrijeti
na tvojim nagim rukama, sto ces mu reci?
Sama si u praznoj napustenoj kuci
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.
A netko zeli da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponocima.
Netko zudi nocas da ogrli, umiruci,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.
Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz siroku vecer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrci
otkrivena srca; ne boj se sto drhtis.
Potrci, potrci! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.
Vec su grobari odnijeli iz razvaljene kuce
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Price su se u tisinu razisle.
Ne placi: to je ljubav. Kreni kroz bespuce.
Umjesto nausnica nosit’ ces uteg bola,
djevojko, ako si zivot izabrala!
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
* * *
Pevanje ptica u zoru
Prva je ljubav pevanje ptica u zoru
najljepsi vrt zemaljski, zavicaj neznosti tijela.
Iz nje proljece prsti, krilata bajka u prostoru
gdje modrom slutnjom drscu nebesa nevesela.
Izabra zivot, slucajno, taj brijeg okrenut moru
s dva kamena u vrijesu, u crnu so izgorjela,
I tu je dusa, tek probudjena, srela
dalekih grcanja zov kad kriknuse na obzoru
masline, tvrdi andjeli iznakazenih ruku,
i htjedose me dati svu bijelu od latica zvjezdanih,
spavacu s kog je sislo jutro. No u taj mah
preletje iznad mene sur galeb - i u luku,
sto ga opisa, srebren zaleprsa strah
do pecina mog srca vec patnjom obasjanih.
* * *
Epilog
Ja nikada necu biti
bodljikava trava
i nece me gaziti
crni razbojnici.
Sve sto sam nekoc
ovom nebu dala
vracat ce mi vrijeme
u svakoj svojoj
ptici.
Ja nikad necu biti
zgazena trava
i sustat cu jasno
da me razumiju
djeca.
Tko prodje kraj mene
bit ce radostan.
I zvono, stari gresnik,
prestat ce da brenca.
* * *
O, kasno je sada kovati zvona
za pratnju gorke sumorne svite
i plesti od zutih anemona
i potocnica blijedih kite.
Iz vatre gleda nas bezimena
dosada duse, carolija mrtva.
Samoca bjese postelja njena
a nada mucitelj i zrtva.
Al ti si znala ubrati cvijet
i nestati s njime, kao da rece:
pustite ljubav, pustite dijete!
O, ti sto nisi ni vjecan, ni svet
ljubav nam spasi, jer i ti si dijete -
kad bi to znao i htio, o svijete!
Pevanje ptica u zoru
Prva je ljubav pevanje ptica u zoru
najljepsi vrt zemaljski, zavicaj neznosti tijela.
Iz nje proljece prsti, krilata bajka u prostoru
gdje modrom slutnjom drscu nebesa nevesela.
Izabra zivot, slucajno, taj brijeg okrenut moru
s dva kamena u vrijesu, u crnu so izgorjela,
I tu je dusa, tek probudjena, srela
dalekih grcanja zov kad kriknuse na obzoru
masline, tvrdi andjeli iznakazenih ruku,
i htjedose me dati svu bijelu od latica zvjezdanih,
spavacu s kog je sislo jutro. No u taj mah
preletje iznad mene sur galeb - i u luku,
sto ga opisa, srebren zaleprsa strah
do pecina mog srca vec patnjom obasjanih.
* * *
Epilog
Ja nikada necu biti
bodljikava trava
i nece me gaziti
crni razbojnici.
Sve sto sam nekoc
ovom nebu dala
vracat ce mi vrijeme
u svakoj svojoj
ptici.
Ja nikad necu biti
zgazena trava
i sustat cu jasno
da me razumiju
djeca.
Tko prodje kraj mene
bit ce radostan.
I zvono, stari gresnik,
prestat ce da brenca.
* * *
O, kasno je sada kovati zvona
za pratnju gorke sumorne svite
i plesti od zutih anemona
i potocnica blijedih kite.
Iz vatre gleda nas bezimena
dosada duse, carolija mrtva.
Samoca bjese postelja njena
a nada mucitelj i zrtva.
Al ti si znala ubrati cvijet
i nestati s njime, kao da rece:
pustite ljubav, pustite dijete!
O, ti sto nisi ni vjecan, ni svet
ljubav nam spasi, jer i ti si dijete -
kad bi to znao i htio, o svijete!
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
USHIT
Tvoje su oci za me
lisnata topla streha.
Nasla sam biser-kamen
u skoljci tvog osmijeha.
U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvucno zrnce
bistra vecernjica.
Tvoje su oci za me
lisnata topla streha.
Nasla sam biser-kamen
u skoljci tvog osmijeha.
U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvucno zrnce
bistra vecernjica.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
Vidrama vjerna
Htjedoh biti vjerna vodi...
Tko ne poznaje vodu,
što nikad nije slobodna,
vodu što uzaludno traži mir?
Htjedoh biti vjerna cesti.
Ali cesta je samo početak istine.
Provjeravanje konačnosti,
ljubeći nepoznato.
Htjedoh biti vjerna stablima:
ali stabla rastu
pod paskom.
I ptice koje snivam ostavljaju me.
Sjenama što me prate
i svim stvarima koje me okružuju
obećah svoju dušu.
Tada pođoh vidrama.
Rekoh im: vas odabrah
da vam budem vjerna do smrti!
Vi ste me naučile
što je vjernost: strah
da voda ne presahne,
snaga
da se odupremo njezinoj snazi.
I gledanje
produženo do ušća rijeke,
gdje ona odlaže svoje želje
i presvlači se, da bude bezimena.
* * *
"Uvijek sam bila i uvijek cu biti
nepoznanica
u svim vasim jednadzbama"
Htjedoh biti vjerna vodi...
Tko ne poznaje vodu,
što nikad nije slobodna,
vodu što uzaludno traži mir?
Htjedoh biti vjerna cesti.
Ali cesta je samo početak istine.
Provjeravanje konačnosti,
ljubeći nepoznato.
Htjedoh biti vjerna stablima:
ali stabla rastu
pod paskom.
I ptice koje snivam ostavljaju me.
Sjenama što me prate
i svim stvarima koje me okružuju
obećah svoju dušu.
Tada pođoh vidrama.
Rekoh im: vas odabrah
da vam budem vjerna do smrti!
Vi ste me naučile
što je vjernost: strah
da voda ne presahne,
snaga
da se odupremo njezinoj snazi.
I gledanje
produženo do ušća rijeke,
gdje ona odlaže svoje želje
i presvlači se, da bude bezimena.
* * *
"Uvijek sam bila i uvijek cu biti
nepoznanica
u svim vasim jednadzbama"
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
Ropstvo
Zena sam…
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rijeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.
Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizene pred sudbinom.
Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonose
koji ne moze izbjeci strminu izvora
i pocinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas,
ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadite na ulice, i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala zena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinjstva
i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvijek
onome s kim ce podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smijesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica.
I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuse najsmjeliji.
I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I trazi nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.
Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosni da budem pjevac lutanja.
Ja vise ne trazim.
I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijanje vukova.
Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kada istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj sator, da ga othranim!
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavija polja.
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore
krzljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…
Zena sam…
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rijeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.
Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizene pred sudbinom.
Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonose
koji ne moze izbjeci strminu izvora
i pocinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas,
ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadite na ulice, i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala zena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinjstva
i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvijek
onome s kim ce podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smijesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica.
I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuse najsmjeliji.
I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I trazi nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.
Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosni da budem pjevac lutanja.
Ja vise ne trazim.
I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijanje vukova.
Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kada istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj sator, da ga othranim!
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavija polja.
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore
krzljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
***
Stablo
Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.
Rekao si:
budi plaha.
I ne usudih se
zatreperiti liscem.
Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.
Onda si usutio.
A stablo je jos tu.
I ne usudi se
zatreperiti liscem.
***
Stablo
Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.
Rekao si:
budi plaha.
I ne usudih se
zatreperiti liscem.
Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.
Onda si usutio.
A stablo je jos tu.
I ne usudi se
zatreperiti liscem.
***
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
SONET O BAJAMOVU CVIJETU
On se tek probudio, leprsavo ruzicast, u zraku
koji oko njega ispreda mirisnu zamku grana,
zelenila ponovo zdruzenog sa zorom u onu jarku
pradomovinu cvijeca, kojoj klicem Hosana
jer je za hod pcela satkana, zanesena
kao starinski prozor u sjeni modrog zvonika.
Cvijet se tek rasanio. Prva ga vidje zena
s bremenom na ledjima, na povratku iz maslinika.
Usporila je korak. Bilo je to leprsanje
ljepote starinske, zebnjom nejakom i nujnom
nalik na ruzicastih rijeci romon.
Bajamov rani cvijet je potajno vjencanje
zime s proljecem. Mozda u zovu latica, necujnom,
to stablo doziva dusi iscezli cvjetni tron.
On se tek probudio, leprsavo ruzicast, u zraku
koji oko njega ispreda mirisnu zamku grana,
zelenila ponovo zdruzenog sa zorom u onu jarku
pradomovinu cvijeca, kojoj klicem Hosana
jer je za hod pcela satkana, zanesena
kao starinski prozor u sjeni modrog zvonika.
Cvijet se tek rasanio. Prva ga vidje zena
s bremenom na ledjima, na povratku iz maslinika.
Usporila je korak. Bilo je to leprsanje
ljepote starinske, zebnjom nejakom i nujnom
nalik na ruzicastih rijeci romon.
Bajamov rani cvijet je potajno vjencanje
zime s proljecem. Mozda u zovu latica, necujnom,
to stablo doziva dusi iscezli cvjetni tron.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
PEĆINA S IZVOROM I SVIJETOM
Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?
K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.
Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.
Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.
A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.
Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.
I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.
Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?
K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.
Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.
Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.
A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.
Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.
I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
Prijateljska zalost
Kome je stalo da imas dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, sto tepa nocnoj kisi?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
mozda ce donijeti zemlji za krilo tisu svakidasnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: cudno je zivjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zasto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slicne i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz carobne sume pticji glas ih vodi.
Ah, pricat cu im kako polagano umiru stari parobrodi.
Nikad
Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!
Kome je stalo da imas dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, sto tepa nocnoj kisi?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
mozda ce donijeti zemlji za krilo tisu svakidasnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: cudno je zivjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zasto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slicne i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz carobne sume pticji glas ih vodi.
Ah, pricat cu im kako polagano umiru stari parobrodi.
Nikad
Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Re: Vesna Parun
ZAHVALNOST
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
Storm_z- Admin
- Posts : 1697
Join date : 22.08.2009
Age : 55
Location : Olujna_polja
Strana 2 od 2 • 1, 2
Strana 2 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu