Isusova Molitva

Ako zaželiš da sažmeš u jednu molitvu sve molitve Crkve i svo Bogosluženje, sve vapaje i sve želje - koja bi to bila molitva? Ta sveobuhvatna molitva jeste Molitva Gospodu Isusu. Njom i mi treba da se molimo, po mogućnosti bez prestanka. Ta sveta čudotvorna molitva glasi:
Gospode Isuse Hriste, Sine i Logose Božiji, Bogorodice radi pomiluj me grešnoga (grešnu)
- Ovo su reči pune savršene "Isusove molitve" koju objavi poslanik Božiji, Sveti Nil Mirotočivi 1817. god. na Svetoj Gori - Grčka, ili u kraćem obliku:
Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga (grešnu)
- Najomiljenija Molitva svih Hrišćana svih vremena, posebno negovana kod Pravoslavnih Monaha bila je molitva Gospoda Isusa. Ona se zove i "molitva uma" ili "molitva srca", jer se neprestano ponavlja u umu i u srcu. Prepodobni Jovan Lestvičnik savetuje: "Neprestano pominjanje i misao na Isusa neka se sjedini sa tvojim disanjem i onda ćeš jasno osetiti korist od molitvenog tihovanja". Učešće uma i srca pripada svakoj molitvi. Um treba da pazi na reči a srce da ih saoseća. Vežbanje u molitvi sastoji se u tome da se um vaspitava u pažnji a srce u saosećanju. "Ne treba samo rečima da se moli, nego i umom. Ne samo sa umom, nego takođe i srcem. Tako da um često i jasno shvati šta reči iskazuju, a srce da saoseti ono što um pokreće. Sve zajedno je prava molitva. Ako nešto od toga nedostaje, onda je molitva nepotpuna, ili nije nikakva" (Teofan Zatvornik). Apostoli i iskusni Oci zahtevaju od svakog Pravoslavnog Hrišćanina, da svim srcem priziva ime Isusovo, protiv svakog iskušenja. Ne napuštajte nikako Isusovu molitvu, već je izgovarajte neprestano, pri jelu i piću, pri radu ili kad ste na putu, da biste uvek bili naoružani. "Ime Isusa Hrista prodire u dubinu srca, tamo nalazi i vezuje neprijatelja, oslobađa i oživljava dušu. Zato prebivaj uvek u Imenu Božjem, da 6i se srce sjedinilo sa Gospodom. Ipak veliki je trud dok se neprijatelj protera i Hristos se useli u srce" (Jovan Zlatoust).
- I reče Isus: "Do sada ne iskaste ništa u ime moje; ištite i dobićete, da radost vaša bude ispunjena" (Jovan 16,24). Apostoli su se molili Isusovom molitvom i oni nas uče: "A iznad svega uzmite štit vjere o koji ćete moći pogasiti sve ognjene strijele nečastivoga; i kacigu spasenja uzmite, i mač Duhovni koji je riječ Božija"(Efescima 6,16-17). Čestim pričešćivanjem i "Isusovom molitvom" očistimo sebe i onda će najomiljeniji gost Isus Hristos doći sam u srce naše. "Da se Hristos vjerom useli u srca vaša"(Efescima 3,17). Silom, niti bilo kakvom tehnikom, ne možemo primorati pozivajućeg gosta smestiti u nečije srce. "Useliću se u njih i živeću u njima", (2. Korin. 6,16).
- Gospod govori: "Imenom mojim izgonićete demone" (Marko 16,17). Kao najsnažnije oružje protiv nevidljive borbe protiv nevidljivog neprijatelja, služi ime Gospodnje: "Gospode Isuse Hriste, Sine i Logose Božiji, Bogorodice radi, pomiluj me grešnoga-nu"
- Sila Isusove Molitve - Monahinja Tatjana
Poslije jutarnjeg pravila u pet sati ujutru, tek što sam uspjela da prilegnem radi predaha, kad poče neobično viđenje. Vidjeh sebe u Peterburgu na Vasiljevskom ostrvu. Spremajući se da pođem na službu u Sabornu crkvu Svetog Nikole, obukoh monaške haljine i mantiju i sedoh u male kočije.
Iznenada, obretoh se na nekakvom mračnom trgu. Od straha i užasa grozničavo sam se osvrtala čas na jednu čas na drugu stranu, tražeći izlaz iz tog položaja. Odjednom vidim, idu na stotine ljudi. Isključivo "mirjani", a lica im mračna, ubijena vječnom tugom, kao i meni.
"Ko ste vi?" pitam ih. Oni odgovoriše: "Mi smo, poput tebe, u magnovenju prešli u vječnost!" Šta sam u tom trenutku osjetila, nemoguće je opisati! Strah i trepet ovladali su mojim bićem. Tu mi priđe neki svijetli muž, čije je lice ostajalo skriveno u sjaju kojim je zračilo, i reče:"Slijedi me!". Zatim me povede ka mitarstvima.
Vodio me je kroz šume, stepe i neke zgrade. Stepe su bile bezgranične i ja sam osjećala da sam prešla iz zemnog života u zagrobni. ali nespremna, neočekivano. Zatim me uvede u sobu, u kojoj se nalazilo mnoštvo "mirjana": muškaraca i žena, odraslih i djece. Svi su oni bili ubijeni vječnom tugom i bolom. Nasred sobe kod ogromnog stola stoji žena i govori mi: "Čovječe, ovo je mjesto za tebe pripremljeno do Drugog Dolaska Gospodnjeg".
Ja se okrenuh ka svima koji su bili tamo i upitah: "Čime se vi bavite, molite li se Bogu ovdje?" Oni tužno odgovoriše: "Zanavjek nas Gospod neće čuti zbog našeg nemarnog držanja za dane našeg zemaljskog života. Mi zanavijek nećemo imati smjelosti da prizivamo Ime Gospodnje. Dok smo živjeli na zemlji, bilo nam je dato da se u životu trudimo a duši je bila dana molitva. Zapovijest Hristova o neprestanoj molitvi bila je naša dužnost. Obavezni smo bili da cijeloga svoga živoga oa svakim uzdahom proiznosimo molitvu Isusovu, a mi nismo obraćali pažnju na svoja srca. Ali, kao što mi bez vazduha ne možemo živjeti tako je i duša bez molitve - mrtva. Mi smo ljudi spolja gledano, najboljeg vladanja, ispunjavali smo sve dužnosti, samo jednu. najvažniju molitvu nijesmo vršili "
Čuvši to ja se pomolih i osijenih krsnim znamenjem.
I .... tada...? Na svoj užas osjetih da se čak i zvuk moga glasa vratio k meni! Obazrevši se, opazih železnu tavanicu, železne zidove i drveni obojeni pod. Tada zadrhtah od sipnog straha i užasa, od osjećanja bezizlaznosti sopstvenog položaja. Oni pored mene rekoše: "Za navjek nas Gospod neće čuti. Samo oni koji žive na zemlji mogu da nas pred Njim pominju". Jedna žena poče da mi govori: "Ovi ljudi su bili dobri Hrišćani, ljubili su Boga i tvorili su dobra djela ljudima, ali u duši Gospoda stekli nisu. Svi vi dopali ste ovde zbog svoga ravnodušnog života, mislili ste da tako svi žive"
"Ah", rekoh. Kako se mučim i stradam. Kao da me ognjem žežu!". Sruših se i osetih kao da mi se telo deli od kostiju.

"Kakav bi život ti željela?", upita žena.
Odgovaram joj sa trepetom: "Željela bih takav život da umrevši vidim zemaljsko i nebesko. Gospoda i Majku Božiju!"
Na to se žena osmehnu i reče: "Samo sveti prelaze u Večnosg. Oni koji su za života na zemlji stekli Gospoda u srcu "Isusovom molitvom". A ti inokinjo (monahinjo), njoj se nisi naučila. Kroz tu molitvu useljava se blagodat Božija i duša se sjedinjuje sa Hristom i ne vidi takve strahove u kakvima se vi nalazite. Raj je u duši čovekovoj - gde je Gospod, tamo je i Raj. O svojem viđenju ti treba da pričaš svima monahujućima i u svijetu živećim Hrišćanima, koji propadaju usled sopstvenog nemara. O viđenom ne pričaj jedino nevjerujućima i malovjernima. Svevišnji može da vaskrsne i stogodišnjeg mrtvaca, a da bi im svjedočio o životu poslije smrti, ali oni mu neće povjerovati i ubiće ga!"
Tek što žena proiznese te riječi, u meni se javi neka nada u povratak u zemaljski život. Svi koji su se nalazili u željeznoj sobi, prostrijeliše me pogledima, koji kao da su govorili: "Zar je moguće da će izići iz ove tamnice?
Žena nastavi: "Ako čovjek umre, proiznoseći u trenutku smrti Isusovu molitvu, duša će mu stati pred Gospoda i bivati sa Njim nerazlučno u vjekove. Takođe. ako proiznosi molitvu "Presveta Vladičice moja, Bogorodice, spasi me grešnoga" u vijeke će biti nerazlučno sa Majkom Božijom. Ako u svojim poslednjim grenucima čovjek ne bude u stanju da izgovori ni riječi njegova će je duša, koja je toj molitvi težila u vreme zemaljskog života, sama proiznositi na samrtnoj postelji. U kakvom stanju duša izađe iz tela, takva će u vijeke ostati. Neće biti nikakvog poboljšanja. Samo pominjanje može izmijeniti udes dušin."
I još mi reče: "Ah, monahujući, monahujući", inocima se nazivate, to jest - onima, drugačijima od ostalih u svijetu živećih Hrišćana. Ali. da li tako živite? Vi ne polažete svoje pečali na Gospoda i Majku Božiju i ovako razmišljate: "Sama treba da postignem, inače mu nema života". O takvim inocima ne brine se Majka Božija ni u ovom ni u budućem životu. A brine se samo o onima koji svoje pečali polažu na nju, koji trpe nevolje, siromaštvo i bolest u ime Matere Božije i govore: "Tako je zacijelo, ugodno Carici Nebeskoj, sve mi se daje po volji Svevišnjega!."
Hoćeš li da ti pokažem nemarne monahinje". nastavi žena. "pogledaj! " i ja vidjeh - idu monahinje koje su služile pri crkvi i krale novac - onaj ukradeni novac nose na rukama u vijeke vijekova, zajedno sa hartijama na kojima je naznačeno kome novac pripada. Prolaze i druge - one koje nisu djevstvenost sačuvale. U nekih poslušnica bila je pribadačama pričvršćena rasa.
Među njima su bile i one sa pjevnice - njihova lica bila su mračna, kao i moje - ubijena vječnom gugom. Ja ću na to: "Pojte pjesmu Majci Božijoj, želim da je poslušam!" One odgovaraju: "Nemamo smjelosti u vijeka vjekova. Zato što joj, živeći u obitelji, nijesmo služile čistim srcem". Ja gorko zaplakah nad tim što smo zbog svoga nemara i lenjosti lišeni sreće da pesmom slavimo Gospoda i Njegovu Svetu Majku.
Posle svega što sam čula i videla prilazi mi čovjek koji me je vodio i kaže mi: "Pođimo sada na mjesto na kome se tvoja duša rastala sa tijelom. I magnoveno, ja se nađoh u svojoj postelji. Bilo me je strah da se pomerim, osmotrila sam sve predmete u svojoj ćeliji, došla k sebi i proizniela molitvu sa punim krsnim znakom.. . Slava Bogu, to je bio san!
Tek što sam uspela da izgovorim te reči, kad odjednom obreh se na ovom svijetu. I, gle onaj koji me vodio kaže meni tada: "Ne misli da je sve to bilo u snu. Ti si zaista bila na onom svijetu".
Padoh pred njim na koljena: "Teško meni, kako sam nesrećna!" ponovo sam došla ovdje. I zašto sam toliko razgledala predmete u ćeliji, a nijesam na noge skočila?"
"Sledi me! reče on, "hodićemo još 20 dana i vratićemo se tu, gdje ti je suđeno da proboraviš do Drugog dolaska Hristovog".
Ja sam međutim, sve padala i nikako nijesam mogla da idem. On je k meni okrenuo lice i pogledao me milostivo. Upitah ga: "Nisi li ti moj Angeo?" - "Da! čuh njegov odgovor. Stadoh da ga molim: "Umoli Svevišnjega i vrati moju dušu da se pokaje. Tada moj čuvar reče: "Vratiću, ali samo pod jednim uslovom: ako budeš ispričala o svemu što si ovde vidjela i čula!". Padoh na koljena, davši obećanje da ću sve ispuniti, i u tom trenutku osetih duševnu radost, a Angeo mi još govoraše: "U tvome srcu nema Gospoda. I ti si samo obećala da ćeš Ga zadobiti. Ako se podaš lažnom stidu, vratićeš se na pređašnje mesto. Ja ću s tobom biti i gledaću kako ćeš sve ispunjavati!".
U magnovenju opet se obretoh u svome krevetu. Poskočih i videh - kod postelje stoji čovek. Potrčah svojoj kelejnici sa riječima: "Bila sam na onom svijetu!" A čovek svejednako stoji na onome mjestu. Ja se strašno uplašim da se sa mnom nešto ne desi! Otvorih vrata da se ne bih postidela I ustegla da sve ispričam, i vidjeh - čovek se ukri u zid! Izađoh na hodnik u užasnom trepetu. Zovem sestre. One dotrčaše k meni sa svih strana i čude se neobičnoj promeni, koja se kod mene za tako kratko vreme zbila. Jer, prije svega 20 minuta videle su me na zajedničkoj molitvi. Padoh pred njima na koljena, uvjeravajući ih da sam se otada potpuno izmenila.
Nikakav zemaljski užas ne može se uporediti sa užasima koje sam bila preživela u životu poslije smrti. I dan danas govorim o onome što sam vidjela bez ustezanja. Amin. - Iz arhiva T.Kovaljske (Svetigora 6r. 34, str. 42. Sa ruskog V.N.)".
- Obratite pažnju na reči: Obavezni smo bili da celoga svoga života sa svakim uzdahom proiznosimo Molitvu Isusovu, a mi nismo obraćali pažnju na svoja srca. Ali, kao što mi bez vazduha ne možemo živeti, tako je i duša bez molitve - mrtva. Mi smo ljudi, spolja gledano, najboljeg vladanja, ispunjavali smo sve dužnosti, samo jednu, najvažniju - molitvu, nijesmo vršili..." Isto tako na sledeće reči: Svevišnji može da vaskrsne i stogodišnjeg mrtvaca, a da bi im svjedočio o životu posle smrti, ali oni mu neće poverovati i ubiće ga! Prema tome Apostol Pavle govorio je i pisao: "Molite se bez prestanka" (1 Sol. 5,17). Gospode Isuse Hriste, Sine i Logose Božiji, Bogorodice radi, momiluj nas grešne.