Branko Copic

BRANKO COPIC



Branko Copic je rodjen 1915. godine u Podgrmecu u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu skolu zavrsava u rodnom selu nakon cega upusuje ni`u realnu gimnaziju u Bihacu. Knjiga “Magarece godine” nastala je po sjecanju na vrijeme provedeno u “Prosvjetinom” internatu u Bihacu, takozvanom konviktu. setriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepsih dijelova svog `ivota. Nakon ni`e gimanzije upisuje uciteljsku skolu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevica kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzicke kulture.

Uciteljsku skolu u Banjoj Luci Branko Copic nije zavrsio. Izbacen je iz skole u cetvrtom razredu zbog citanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Uciteljskuskolu u Sarajevu iz koje je, takodje, izbacen. Iz Sarajeva se vraca u Banja Luku, ali skolu je, ipak, zavrsio u Karlovcu gdje je prabacen uz pomoc nekih profesora.

Po zavrsetku uciteljske skole Branko Copic odlazi u Beograd, upisuje i zavrsava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je price u “Politici”, posebno kada je urednik bio zika Milicevic.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odslu`enju vojnog roka u Mariboru u bivsoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je do`ivio raspad vojske i dr`ave, ali se vec na samom pocetku povezao s narodnooslodilackim pokretom i od samog pocetka do kraja rata i oslobodjenja bio pripadnih partizanskih jedinica pod Titovom vodjstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takodje veoma poznatim knji`evnikom, Skenderom Kulenovicem.

Drugi svjetski rat podstice ga da napise romane “Prolom”, “Gluvi barut”, “Ne tuguj bronzana stra`o” i “Osma ofanziva”, zatim pripovjetke “Rosa na bajonetima”, “Surova skola”, “ljubav i smrt”, “Do`ivljaji Nikoletine Bursaca”, “Gorki med”, “Sveti magarac”, “ljudi s repom” i zbike pjesama “Ognjeno racanje domovine” i “Ratnikovo proljece”. Napisao je i romane za djecu “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” (poznati su kao “Pionirska trilogija”) i “Magarece godine”, zbirke prica “Price partizanke”, “Vratolomne price”, “Price ispod zmajevih krila” i “Do`ivljaje macka Tose”, zbirke pjesama “sarobna suma”, “Armija odbrana tvoja”, “Partizanske tu`ne bajke”, “Vecernje price”, “Djeda Trisin mlin” i “Nestasni djecaci”.

Copic je pisao i scenarije za pozoriste i film. Poznat je po komediji “Do`ivljaji Vuka Bubala” i komadu za djecu “Udarnici” i scenrijima za ratne filomove “zivjece ovaj narod” i “Major Bauk”.

Djela su mu prevodjena na ruski, engleski, francuski,njemacki, ukrajinski, poljski, ceski, bugarski i madjarski jezik.

Cijeli radni i `ivotni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Copic je proveo u Beogradu, ali je vrlo cesto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim dr`avama. Mnogi su za njega govorili da je najveci djeciji pisac svih vremena rodjen na prostorima bivse Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilackom pokretu Branko Copic je, kao covjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjecaja za pravdu i pravednost i kritickog posmatranja stvarnosti koja ga je okru`ivala veoma rano poceo da iznosi sopstvena misljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je “Jereticka prica” zbog koje je kasnije trpio velike udare tadasnje komunisticke partije na vlasti i dr`avnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je knji`evni istoricar Ratko Pekovic to sabrao u knjigu “Sudanije Branku Copicu” iz koje se vidi na kakve je sve probleme Copic nailazio u svom knji`evnom i politickom `ivotu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Copic izvrsio skocivsi s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Jugoslavija bez Jugoslovena


"Dragi brate Mico, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unici
Amerikanci, zene se kako hoce i s kim hoce, a opet Amerikanci ostaju.
A ja, moj Mico, imam ti u kuci citavu varicu: sin mi Srbin, snaha
Hrvatica, a moji rodjeni unucici - kao da si popeo magarca na
kobilu - ni tamo ni amo, strina srpska, a glava hrvatska i
obratno. Zivimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo
Jugosloveni. E, cija li je to konjska pamet izmislila da mi je
samo znati!"

Na Petrovackoj Cesti

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...

Ja sam ovu pjesmicu znala napamet, prije jedno 20-tak godina, a evo opet mi se oci pune suzama kada je citam nakon toliko vremena...

BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.

Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

OPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.

U tim takvim Ćopićevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogače»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.

Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: «Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima». Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.