Aleksa Santic

ALEKSA ŠANTIĆ

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :

Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...


1903.

ALEKSA ŠANTIĆ

MAJCI


Nikad više, nikad više
Ti me nećeš blago zvati,
Nikad više tvoje ruke
Zagrljaj mi neće dati.

Nikad više, majko moja,
Ja ti neću glasa čuti,
Nit' će sinak na tvom njedru
Počinuti, odahnuti.

Tvoj poljubac, svet i mio,
Sledila je samrt kobna, -
Od vjernoga sina tvoga
Otrgla te humka grobna.

Hladno ti je... I meni je
Bez ljubavi, bez tvog krila,
Kô da nikad moja duša
Ogrijana nije bila.

Sve je pusto, nikog nema
Što mi može pokoj dati,
Nema onog kog sam zvao
Slatkom riječju "mila mati".

Nema, nema... Svijet je malen -
Tvoja ljubav viša mi je,
Jedna cigla iskra njena
I od sunca ljepše grije.

Tek pod njenim blagim žarom
Ja sam lako tiče bio,
Imô krila, pa pod nebom
Raj i slatki život pio.

Sve mi bješe vedro, sjajno,
Kao milost oka tvoga;
U ljubavi tvojoj, majko,
Osjećô sam svetost boga.

Osjećo sam da je život
Nepregledno polje cvjetno,
A ja čedo razdragano
Što po njemu trči sretno.

A sad, majko, sve je pusto,
Nema sunca da me grije,
Nema tvoje blage riječi
Da me pita kako mi je.

Nema, nema... Crna java
Žalosna mi slova piše:
Da te nikad, majko mila,
Zagrliti neću više...

Nikad više... Tek na nebu,
Pred dverima svetog raja,
Ja ću opet mirno snivat
Usred tvoga zagrljaja


U Mostaru, 27. novembra 1897.

ŠTO TE NEMA?...

Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...


1897.

ALEKSA ŠANTIĆ

LJUBAV

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.


1923.

ALEKSA ŠANTIĆ

OSTAJTE OVDJE


Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

AZRA


Svakog dana o veceri
Sultanova kcerka l'jepa
Slazila je na sedrvan
Gdje srebrna voda pljusti.

Svako vece rob je mladi
Stajo pokraj sedrvana,
Gdje srebrna voda pljusti
I sve bivo bljedji, bljedji.

Jedno vece kneginjica
Pristupi mu zborit ode:
"Hocu da znam tvoje ime,
Tvoj zavicaj i porijeklo!"

A rob rece: "Muhamed se
Zovem, rodjen u Jemenu;
A moje je pleme Azra,
to umire kada ljubi."

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

U TUĐINI


Na dalekom nebu zlatno jutro gori
U svjetlilu dana, kao pozdrav mio,
Blagi zvuk se hori.
Rosna žita šume, a s proplanka ti'o
Po modrome klasju sanan vjetrić bludi
Pa kapljice pije.
Leptirica plava đurđevku sa grudi
Slatki pelud krade, s neba zlatno bdije
Pa je milo grije:
Al' ja, smoren putnik, utjehe ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!...

Na mrkom grebenu, na samotnoj jeli,
K'o zgužvani duvak počivaju ti'o
Oblačići b'jeli;
Pod njima duboko potočić se skrio,
Preliva se, šumi, a talas mu mio
Kao zlato sjaje.
Sa srpom u ruci preko njega gazi
Milooka mlada, pred nju momče slazi
I na put joj staje...
Al' ja, smoren putnik, radosti ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

Niz obale hodim. Rakita se mlada
U jutarnjoj suzi preliva pa miri;
Ljubičica viri,
U prisjenku tihom čelici se nada,
I čašicom punom, u slađanom sanku,
Očekuje znanku,
A daleko tamo, gdje se pjesma hori,
Divlja ruža plamti i k'o rubin gori
Na b'jelome danku.
Al' ja, smoren putnik, radosti ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

S rascvalog drveća lagano se kreću
Pahuljice b'jele, kao poljub dragi
Na usne mi sleću,
Miluju me, ljube i svoj miris blagi
U njedra mi siplju, i sjećaju dana
Kad sam ljubljen bio...
I moj duh bez mira, k'o tica sa grana,
Uzvija se, leti put dalekih strana,
U zavičaj mio...
Al' ja, smoren putnik, utjehe ne steko' -
Domovina draga, kako si daleko!

JEDNA SUZA


Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. -
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce… I, kô sa visina
Olovni oblak po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?… Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…
Vaj, vjetar huji… A ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke raspukle granate.

NE VJERUJ ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava na jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drze,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!