Zeljko Krznaric

Pada u suton i bjezi
ta divna suncana misao
i kome si dao
i kome si pisao

sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadici duse
kao krijesnice lete i lete

i reci mi da nisi
bas jako odrasla
da zivi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo skolsko zvono
pa tako redom

godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo

pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne

znat ces da je smrt neozbiljna
i samo se sali

znat ces da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali

***

Kad te probudi
između sna i jutra
jedan zalutali pogled
tako plav i očajan od svega
napravi se tužna
iako to možda nećeš biti
to pogledu tome treba
jer on je nejak
i lako se rastopi
kao pahulja snijega
u očima tvojim pamti ljepote
i ljubavi se još uvijek sjeća
ako ti dođe
nemoj mu dati
da na tvom srcu
izgori kao svijeća.

Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli

Opet sanjaš


Sanjaš

opet sanjaš

što će ti sva ta prostranstva

ljubav neznana

što će ti jad poslije svega

prozor otvoren u nigdinu

zrela pahulja snijega

sanjaš li sanjaš

budalo nepopravljiva

tragaču sreće

Ako se nikad nismo voljeli

Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kiša u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek

Ako se nikad nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono sto smo živjeli
jedino ljubav moze značiti.

Ako mi kažeš zbogom

Ako mi kažeš zbogom
znaš da ćeš zatvoriti vrata
jednoj hladnoj jeseni
u godini
ledeno plavih zagrljaja i tišine
izgriženih usana
i napuklih srca
tvoje zbogom
moglo bi biti opasno
na toplim jastucima
sve bi izgubilo smisao
sve bi uzalud bilo
i ono tamo
gdje sam rođen
gdje me rijetko ima
i svi oni drugi
već odrasli dječaci
djevojčice
koje su izrasle u prave žene
sve bi to u tvome zbogom
potonulo u večernjim
svečanim ubojstvima osame
ako mi kažeš zbogom
zatvorit će se mreže
dobre vile će umirati
na mojim dlanovima
nježne riječi će
u ledenim vodama potonuti
tvoje zbogom
imat će prizvuk strave
jer u noć ćemo tamnu zagaziti
nježni i krhki
a tvoje zadrhtalo tijelo
bit će moja posljednja misao
u tvome zbogom
s one druge strane kreveta...

Kome da pričam ljubavi moja
kako te volim
kako me ljubiš
i kako mi nedostaješ
kome da otkrijem tugu
kad ja nemam nikog na svijetu
a sve mi tvoje u očima živi
tvoja soba
usne premazane medom
naše jedino zajedničko buđenje
naši susreti
kome da ja pričam o tebi
da razbijem suzu na tisuću komada
da me netko shvati
kome da tvoje ruke opišem
kad nisam s tobom
a s tobom dišem.

Imaš u sebi nešto što ja nemam

Imaš u sebi nešto što ja nemam
imaš mudrost koja te čini ženom
oblak koji te plaši sjenom
a ipak ti si ta obala
kojoj može prići moja lađa
umorna i potrganih jedara
imaš u sebi i dio mog djetinjstva
mada ti se čini sasvim različito
jer pamtiš
jer ti i sada zvuk zvona
topi dušu od stoljetnih zima
imaš ti imaš
neku tajanstvenu misao
ruke koje obgrle cijeli svijet
i dlanove na kojima raste plima
u tebi je i moj dio tuge
nemir onih koji sanjaju mirno
bujica kojoj tek tvoja duša znači kraj
i putovala si tako životom
neprestano uz mene
a da me nisi ni vidjela ni osjetila
tek si prepoznala zatvorenim očima
ovaj dio neba
koji tek treba posuti zvijezdama

* * *

Tko ima pravo na rastanke
Sastanke tajne zagrljaje
Malo tuge i suze uostalom
Nama se sve čini
Da su prozori u tami nalik na oči
Koje prekrivene bdiju
Da i poslije zadnje predstave
Kad korakom lagano udišemo zrak
Prorijeđen i lak
Ja te ljubim neoprostivo te grlim
Nestrpljivo prste vučem po tvome vratu

Tko ima pravo na ovo ako nas dvoje nemamo
Kad se srce stisne pokislo na pravom putu
Naših želja jakih i povoljnog vjetra
Koje ti okreće grudi u mom smjeru

Tko bi ako ne mi
S pravom na snove
S pravom na zvijezdu bar jednu
Na sebe oslonjeni
Dovoljni za topli uzdah
Usnama priljubljeni
Tko bi ako ne mi
Ljubavi rekli
Dobro došla

Imaš one treptaje godina prošlih
Kad smo sami svijetom plovili
Imaš naše zamagljene prozore
Ranim jutrima topljene dahom

Tko još može osim nas dvoje
Biti ispunjen strahom da sve ne padne
U ponore da se sruši
Jer mi smo bolesni bili i očajni
I sami se budili
Za sreću smo dva života nudili
Od mirisa kave oblake sanjali

Jer mi smo bolesni bili i očajni
Oblačili snove svilene i meke

Izmišljali zemljopise srca brdovite
Pod naletima tuge nove smo tuge pronalazili
I gdje god se mislima sreli
Gdje god smo bili
To smo rukama gradili i srcem pečatili
Da se naslonimo jedno na drugo
Da grlimo jednom što nam je drago


Uđi i zatvori vrata
Ključeve baci na dno najdubljih mora
I pogledaj kako nam kroz prste
Putuje naša prva zora
Naša ljubav koja se ne odvaja
Od zlatnih okvira
Pogledaj je toplim pogledom
Svojim željama je takni
Naša ljubav rođena i nježna
Od svih je
Od svega je
Srcem na nas pomakni

* * *

Sve što mi ostaje to je moje Srce
veliko kao nebo
i duboko kao more...

... Zamisli

To je sve što staje
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti
Čak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je odavno protekla

Al ipak imam jedno veliko Srce
i u njemu beskraj tuge
Bijelu zoru, predivnu na dlanu

... Imam zaista mnogo
Vjeruj mi, ne žalim...

Za mnom sjaj ne blijedi

* * *

Ako mi odemo preko neba
što ćeš s ovim pjesmama
koje sam ti pisao
kad sam od tebe daleko disao
što ćeš s usnama
punim mojih poljubaca
i tko će tamo na Trešnjevci
biti od nas tužniji
Ako mi odemo
jedna tajna će u tugi nestati
i pogledi će prestati
vlakove ćemo pratiti
a sami se nikada nećemo vratiti
jer ako odemo preko neba
nitko neće znati što nama treba.

* * *

Hoću li ikad
sakupljati mrvice jeseni s ulica
i skidati ti ljubav s obraza
ja koji živim bez dokaza
i bez tvoje nježne riječi
hoću li ikad tvoje jutro prepoznati rano
uz kavu
i misao o kojoj sam pisao
o kojoj sam sanjao još prije

Hoću li ikada
nekada
u nekom gradu Europe
svejedno na sjeveru ili jugu
s tobom preboliti tugu
koju nosim
jer duša je moja tebi dana
iza nekih prozora od zlata
koji gledaju u tvoje snove

hoću li ikad to s tobom imati
tebi dati i od tebe primati
da mi budu sretni prijatelji
i ovo lišće zazeleni
u tvojim očima
da mi život počne
tamo odakle si došla
i donijela mirise cesta
i mjesta
gdje si me našla