Smiljanova pisana rec

Svako slovo zlata vredi...

PISMO OHRABRENJA

Ovo pismo sam napisao prije par mjeseci, jednoj zeni u ranim cetrdesetim godinama, za koje mislim, da je vrijedno da se nađe ovdije...

Znam da ti nije lako, ali moli ****, uvjek moli Boga, da ti da onu neophodnu snagu, tu zivotnu snagu, kojom se izdizes iznad svojih mogucnosti...
Jednom dnevno mozes jesti, ali ako imas mir u srcu bogata si, sto puta mozes obici kuglu zemaljsku, ako nemas mir u srcu, najveci si siromah...

Draga moja ****, ovo nije utjeha za tebe, ovo je istina, koju nitko ne moze pobiti...

Bez obzira, koliko si puta od ljudi dozivjela razocarenje, ti nisi pala, patila jesi, ali po mom dubokom uvjerenju, ta patnja ima duboki smisao, ta tvoja cjelokupna zrtva bit ce nagrađena...

Nemoj me pitati, "dokle jos", to neznam, ali ono sto znam, jeste, da se nisi rodila uzalud, da tvoja zrtva nije uzalud, da tvoja briga oko bolesne majke nije uzalud....

Stotine i stotine stvari lijepih u zivotu mozes imati, puno lijepih putovanja mozes ostvariti, puno toga lijepog mozes dozivjeti, ali samo jedno mozes imati, nikada dva puta, a to jedno je, "jedna zena koja je te rodila, to je tvoja MAJKA"

Zbog toga ****, mozda sada i ne razumijes, ali jednoga dana, ces me shvatiti...

Zbog toga, vjera u nas slogan "A- i B-", ocvrscuje, oplemenjuje i vraca onu snagu, koju cesto puta izgubimo, ta se snaga zove LJUBAV prema bliznjemu, a onaj tko je nosi u sebi, znat ce i nositi teret zivota svoga...

Niti jedna tvoja rijec me nece opterecivati, naprotiv, bit ce mi veoma drago, da ti uputim moje rijeci ohrabrenja, ali uvjek shvati, da to nisu rijeci sazaljenja, jer ti ne zasluzujes sazaljenje, vec veliko divljenje i postovanje...

VECERA U DVOJE SA DOROTEJOM

Nikada jedno drugome nismo rekli da se volimo, iako se dobro poznajemo... Jedne noci, pozvao sam je telefonom, zamolio je da bude gost na veceri, kod mene...
Prihvatila je, na moje veliko zadovoljstvo, bio sam uzbuđen, jer konacno ce doci do ostvarenja moga sna...
Sjecam se bila je to subota, kisa je tiho rominjala, dok sam gledao kroz prozor, kako kapi prave jedan mozaik na oknu prozora, mozda tako slican mozaiku, koji je vladao u mome srcu, taj mozaik pomjesanih osjecaja i ljubavi, prema zeni, koju sam zavolio, ali nikada siguran, da i ona gaji te osjecaje...
Puno toga sam isplanirao, samo da bih Doroteji bilo ugodno u mom drustvu...
Kuca uredno pospremljena, stol sa bijelim stoljnakom kao snijeg, a na sredini buket tek uzbratih ruza...
Za veceru sam pripremio ribu, salatu, vino "crni pinot" i voce, te palacinke za desert, sve ono sto je Doroteja voljla...
Kako se sumrak blizio, sve vise sam osjecao latentnu jezu, a onda se zacu zvono ulaznih vrata, zureci pođoh da ih otvorim...
Ugledavsi Doroteju u prekrasnom kompletu nebo plave boje, moj se pogled ukoci, kroz tijelo prođe toplina, i dok sam je uzimao pod ruku, da je povedem do dnevnog boravka, osjetih bozanstven miris njena parfema...
Sigurno si prvo za kafu, predlozi joj pomalo smeteno, samo da bi zapoceli neki razgovor, sto ona odmah prihvati...
Dok smo ispijali kafu, pratio sam Dorotejinu reakciju vodeci neusiljen razgovor, polako namecuci razne teme...
Kada smo sjeli za stol da veceramo, nas se razgovor nastavi o nama, spontano otvarajuci jedno drugom, dio nase intime...
U jednom momentu, kao da ugledah sjenku u njenim ocima, dok je pricala o sebi, svojoj mladosti, svojoj prvoj ljubavi, a onda uze jednu crvenu ruzu i pođe mirisati...
Njene krupne crne oci ponove bljesnuse nekim cudnim sjajem, nisam bio siguran, da li je to od popijenog vina ili drugog razloga, ali blagi osjecaj tuge prođe kroz mene...
Ako mogu da te zamolim za jedan ples Doroteja, skoro sapatom da je upitah, ona spremno prihvati , i mi polako krenusmo pripijeni jedno uz drugo da plesemo po ritmu sa CD-a, sa koga se cuo prelijepi glas Meri Cetinic, Strađuni, strađuni...
Blagi dodiri nasih tijela, izazivali su plimu osjecaja u nama, a onda na Dorotejinom licu, ugleda jednu suzu, kako klizi niz lice...
Obrisa maramicom, tu suzu, krupnu i bistru, znajuci da je to suzu izazvao zal, za nekim iz minulih dana...
Uzbuđena Doroteja htjede mi nesto reci, ali joj prstom dadoh znak da cuti, govoreci joj, "ova noc nije za proslost, ona je sadasnjost, zelim da je podjelimo samo za nas veceras"...
Ostali smo dugo plesuci, a onda Doroteja rece da mora poci kasno je, prihvatio sam to, ne pokazujuci tihi bol patnje u meni...
Otpratio sam je do njenih kola, polako ne zureci, rukom obavijenom oko njena struka, stigavsi do kola, njezno je privih uz tijelo, pogleda je u oci, njene lijepe krupne oci, koje su plamtjele nekim cudnim obecavajucim zarom...
Smirenim glasom joj rekoh, " znam, nekog si puno volila, nisi ga zaboravila, ali imas novi poziv za veceru kod mene"
Nase usne su se spojile u dugi poljubac, njezan pun strasti, a kad nam se usne rastavise, zacu sapat Doroteje, "doci cu, ali ne prije nego netko ode u zaborav"...

Sjela je u auto, gledao sam za njom, sve dok se nisu izgubila zadnja svjetla u daljini, sa nadom u srcu, da ce jedne noci ponovo doci, da "veceramo u dvoje"

Sjecanja su ostala, zive i danas u meni, Doroteja nikada nije dosla, ostala je u snovima, ostalo je samo sjecanje i tiha patnja srca mog...

SETNJA PO MOJIM LIVADAMA

Bila je to danas jedna divna setnja, po zelenim livadama u predvecerje...Sunce se polako blizilo zalasku..Na livadama se osjecao neki mir, samo sam cuo sum trave, po kojoj sam lagano koracao...Prvo sam se uputio prema jednoj staroj jabuki SARENIKI, koja je na livadi mog rodjaka...Koliko je stara tacno neznam, ali znam da sam kao djecak dolazio u ovo doba i uzbirao poneku da se zasladim...Tako je bilo i danas, dosao sam pod tu staru jabuku, crvenh krupnih plodova i slatka okusa...Gledao sam te plodove, oni najljepsi su visoko na granama, mame pogled i zelju, da se bas njih uzbere...Nekada kao djecak, za jedan tren bi bio visoko u krosnji stabla, ubrao bih one najljepse, ali danas sam se zadovoljio i onim manje rumenim, koji su na granama na dohvat ruke...
Ti plodovi nisu prskani, uzbrao sam ih nekoliko, jednu jabuku sam obrisao i mojim jos uvijek snaznim zubima je zagrizao, uzivajuci u njenom slatkom okusu...Uzivajuci u plodu te SARENIKA jabuke, o kojoj je ispjevana i poznata narodna pjesma, ciji stihovi pocinju,
Aj ja zagrizo sareniku jabuku
aj i poljubi Esmel djuzel djevojku,
ja kakva je sarenika jabuka,
jos je sladja Esmel djuzel djevojka..

Nastavljam setnju livadom pored zivice, promatram to nisko raslinje i na njemu plodove...Neki su u punoj zriobi, ali neki ce tek sazrijeti u kasnu jesen, koji ce mnogim malim pticicama pomoci, da prezive dugu hladnu zimu, kako bi ponovo mogle docekati proljece...Tu je i par smreka, cije bobice odolijevaju i najvecim mrazevima i hladnocama...Sve je to dar od Boga, kojega cesto bez potrebe unistavamo...
Dok sunce zalazi polako, upcujem se prema staroj brezi, debelog debla iz kojih se granaju tri debele grane, koje cine kostur te lijepe visoke breze...Ispod nje je drvena klupa sa naslonom, sjedam na nju i promatram zalazak sunca iza planine, koje ce za minut dva nestati iz mog vidokruga, ali ce njegove zrake jos nekih petnestak minuta obasjavati okolna brda...
Kada se vise nije vidio odsjaj suncanih zraka, na relejnoj stanici na planini Gorcevica iznad Zenice, uputio sam se polako kuci...Bila je to jedna divna setnja, sa puno sjetnih i pomjesanih osjecanja u meni u kojoj sam prikupio novu energiju i jos jednom zakljucio, "zivot je lijep, samo ga trebamo znati zivjeti"...

Smiljan

To i jeste najveca mudrost, Smiljane. Samo napred!

MIRIS PRZENE KAFE

Veliko mi je zadovoljstvo u tisini piti moju jutarnju kafu...Svako jutro je pijem u terminu od 9 i 20 do blizu deset sati...Napravim jacu kafu i sipam je u jednu manju solju od caja, a onda polako pustim moje misli i mastu da me povedu, u onaj svijet samo poznat meni...Tako je bilo i jutros, nasuo sam kafu u moju solju, a onda se zagledao u nju i pjenu na povrsini, koja se polako vrtila u krug...Moje me misli odvedose u vrijeme, kada je moja majka u limenom prznju iznad vatre, przila sirovu kafu...Dok je ona to radila, miris przene kafe sirio se svuda naokolo, te budio zelju kod slucajnih prolaznika da se svrate i popiju svjeze isprzenu kafu...Sjecam se kako je majka cesto otvarala przanj kako bi kontrolisala da se kafa ne prepzi..Posto bi postigla samo njoj poznatu onu kafenu boju, malo bi je ohladila, sipala u rucni mlin i pocela je mljeti...Obavezno je zvala moju strinu da skupa popiju tu kafu...
Dok su ispijale kafu, miris te przene kafe i dalje se sirio kucom, dajuci poseban uzitak...Ta vremena su odavno prosla, nestalo je tih limeni prznjeva, nestalo je i mlinova za kafu, ali nestalo je i tog aromaticnog mirisa przene kafe, koji se satima osjecao u nasoj kuci...Samo ponekad uzmem malo mljevene kafe, prospem je po vrucoj ringli sporeta, kako bi se bar za neko vrijeme osjetio taj miris i vratilo me u nekadasnje vrijeme i u mojoj masti da vidim lik moje majke, kako sva predana poslu, iznad vatre przi sirovu kafu...